Zlatko Dalić - vrlo dobar! Profesor koji ne sitničari nad svakim slovom ili brojkom u riješenom zadatku, i zna cijeniti “socijalne uvjete” iz kojih dolazi ispitanik upisao bi i - odličan!
Izbornik kojem je službeni poziv da se pojavi za kormilom Vatrenih došao niti sedamdeset sati do utakmice, u Kijevu se predstavio iznad očekivanja. Pobijedio je Ukrajinu i samo ga dvije utakmice play-offa dijele da odvede Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo. Pišu Sportske novosti.
Trenerska ruka
HNS je otkazao Izvršni odbor predviđen za utorak, sastat će se krajem tjedna ili sljedećega, jer vatra je ugašena. Dalić nastavlja kao izbornik, oko toga nema ni trunke dvojbe, iako je sam u Kijevu kazao - vidjet ćemo! Naravno da čeka ugovor na stolu, no niti je postao slučajno šef Vatrenih zato što se netko u beznađu, nakon nabacanih dvadesetak imena s manom dosjetio “Dalić, pa zar ne bi mogao on?”, niti je dvojbeno da neće tražiti ekstra lovu, reprezentacija mu je izazov i prilika, prvi put vodi ekipu koja ima golemu težinu na najvišim razinama svjetskog nogometa, a šansi da s njom u Rusiji napravi povijesni rezultat ne bi odoljelo 90 posto svjetskih stručnjaka.
Tko voli kopati iza kulisa tražit će tajnu uspjeha. Svako mistificiranje je izlišno jer s Finskom je prelivena čaša, momčad se trgnula, promjenom izbornika pozitivno je prodrmana, igrači su si sami rekli:
“Učinit ćemo mi to.”
Međutim, do najvažnije dolaze i neke druge itekako značajne činjenice. Dalić nije ušao u svlačionicu i kazao im:
“Vi ste najbolji na svijetu, hajte sad na teren i pokažite to.”
U super kratkom vremenu vidjela se njegova trenerska ruka. Kako je sastavio momčad i vodio je, reagirao i popravljao tijekom dvoboja. Najveći kompliment stiže od igrača čija je vaga najpreciznija. Isticali su da ih je Dalić jako dobro taktički organizirao, da se od prve minute znalo gdje tko stoji i kakvi su zadaci svakoga od njih, odajući dojam da kod Čačića to često nije bio slučaj. Dopro je do asova najvećih klubova, s kojima rade ili su radili vrhunski treneri, koji ekspresno prepoznaju s kim imaju posla, a Ukrajinu je snimio kao da je na tom radio mjesecima.
Zlatko Dalić nije znao kad će točno postati izbornik, ali imao je obećanje. Ako bi u dva dana tako detaljno prostudirao protivnika i svoje, razmjestio figure i postigao da to štima, onda je genij kojem bi pozavidjeli i Mourinho i Guardiola, i svi njihovi opširni stožeri. No, Dalić nije morao biti čudotvorac. Kad je Damir Vrbanović objavio da HNS ima plan B, to nije bio diplomatski gaf vještog retoričara nego potvrda činjenice da je Dalić držao spakirane kovčege, a on, seriozan i nogometni fanatik, nije gubio vrijeme nego preventivno raščlanio Ukrajince od Pjatova do Jarmolenka i zapravo imenovanje u subotu dočekao kao napeta puška. Taj su nam dan kazali neki njegovi prijatelji “zna dobro Ukrajinu”, pa se nismo imali čemu čuditi....
Vraćena atmosfera
Duže je tinjalo nezadovoljstvo Čačićem, a Dalić je odbijao ponude s Bliskog istoka, kako je sam rekao, mogao je tamo ležati na plaži sa sunčanim naočalama, zbog Hrvatske mu nisu mirisali dolari iz Dubaija ili Abu Dhabija. Nakon Vatrenih sve će to obilno naplatiti.
Dolazak novog trenera ne karakterizira se uzalud šok-terapijom, igrači koji su nešto zamjerali Čačiću mogli su to zaboraviti, repovi koji su opterećivali odjednom su bačeni u koš. Razgovarajući sa svakim igračem, potaknuo ih je da prorade inat i prkos, podignu samopouzdanje, što se savršeno vidjelo na terenu gdje u prvom poluvremenu nije bilo prema planu, ali za razliku od Finske, protiv koje je momčad klonula, ostala je čvrsta, žilava, rješavala probleme, igrači su potom redom isticali “pokazali smo karakter”.
Ni Niko Kovač ni Ante Čačić, kad su uskočili u finiš kvalifikacija, nisu imali tako golemu zadaću, ipak su Niku Kovača čekale dvije utakmice s Islandom, a Čačića rastrojena Bugarska doma i nedorasla Malta. Dalić je morao usred Kijeva, pred 70 tisuća suparničkih navijača, dobiti reprezentaciju Ukrajine, zato je njegov preokret krvne slike Vatrenih najveći. Pothvat bez presedana. Nakon dugo vremena Hrvatska ima izbornika koji daje naznake da će kao stručnjak biti dorastao poslu koji pred njim stoji.
Reprezentaciji je vraćena atmosfera, apatija je izliječena, anksioznost nestala, igrači su se razišli veseli, s međusobnom zafrkancijom. I dok oni ponavljaju da pravi zadatak tek treba svladati u doigravanju, navijače već lagano hvata euforija. Nama Hrvatima puno ne treba, izvučemo li Irsku ili Sjevernu Irsku, pogotovo. Izbornik u jednu zamku ne smije upasti, da energiju troši na svaki glagol u medijima koji mu se neće dopasti i tribine. Iako je Hrvat, pa na to ne može biti imun, neka bude prije svega trener, neka se dokazuje strukom, nikako ne spikama, pozama i nepotrebnim okršajima. Uspostavi li dobar odnos s medijima, mogu mu biti jako oružje. I protivno.
