Nakon migranata kojih mu kao dežurnih krivaca i neprijatelja nacije kronično nedostaje, na udaru mađarskog premijera Viktora Orbana našli su se - beskućnici.
Od 15. listopada u Mađarskoj je zabranjeno nemati vlastitu kuću ili makar podstanarski stan i živjeti pod vedrim nebom ili ispod mosta u urbanim sredinama. Takve pojave, tvrde vladajući, uznemiravaju "normalne ljude“. Iako kronična neempatičnost, te izostanak solidarnosti i elementarne sućuti prema sirotinji, ratnim izbjeglicama i društveno deklasiranima sve izravnije asocira na zreli fašizam. Orban i njegovi perjanici beskućništvo i siromaštvo svisoka tretiraju kao slobodan odabir životnog stila, a ne kao sudbinsku nevolju. Piše Slobodna Dalmacija.
Već u nekoliko navrata pokušali su taj klasni talog administrativnim mjerama očistiti s ulica, ali ih je kao kakva-takva ljudska bića svaki put štitio dosadašnji najviši akt.
Promjena Ustava
I tome se naposljetku stalo na kraj: Ustav je izmijenjen amandmanom jer Orban u parlamentu ima apsolutnu većinu, pa klošara kojega zatekne na ulici policija sad može slobodno odvesti u zatvor ili na društveno koristan rad, a zaplijenjenu mu imovinu uništiti.
Naravno da su vlastodršci brutalnost prema siromasima prigodno zakamuflirali u zakonsku zaštitu kulturne baštine: boravak na ulici zabranjen im je kako ne bi nagrizali kamenu patinu slavne mađarske povijesti. Perfidnost se krije u tome što je kulturne baštine u Mađarskoj toliko da je, primjerice, u cijeloj Budimpešti beskućnicima zabranjeno boraviti na ulici.
Despotu je ponestalo vanjskih, pa je prve unutarnje neprijatelje pronašao među najnezaštićenijim Mađarima: ni pripadnost svetoj materi naciji najednom više ne pruža nikakvu zaštitu.
- Shvatili su kako na kartu migranata ne mogu igrati dovijeka, jer njih više nema. Kada je riječ o lokalnim temama, treba im novo "žrtveno janje" i nova tema za mobilizaciju javne mržnje - brutalnost Orbanove administracije tumači Gábor Iványi, svećenik koji vodi sklonište za beskućnike u Budimpešti.
Njegova priča jako asocira na onu pastora Martina Niemöllera o pogubnosti njemačke šutnje kad su nacisti počeli dolaziti po komuniste, socijaldemokrate i sindikaliste, pa naposljetku kad su došli po "obične“ građane nije više bilo nikoga da se buni… Beskućnici su dosad bili itekako krupan dio života Budimpešte, piše britanski Guardian, i moglo ih se vidjeti po gotovo svim parkovima i klupama. Raspoloživa skloništa apsolutno su nedovoljna za smještaj svih kojima treba prenoćište, a uvjeti u njima su takvi da su mnogi radije birali boravak na ulici čak i zimi.
'Strah i gađenje"
Orbanov glasnogovornik Zoltán Kovács nipošto ne razumije zašto se oko konačnog rješenja za beskućnike diže toliko javne buke.
- Ne postoji nikakvo ljudsko pravo koje vam daje slobodu da živite na ulici - tvrdi on, kao da je bijeda i nevolja stvar slobodnog individualnog odabira.
Gotovo svi orbanovci o ovoj temi razgovaraju kao da su posrijedi štakori - beskućnici proizvode "strah i gađenje" kod građana, te šire "razne zaraze“. S obzirom na iskazanu razinu brutalnosti i dehumanizacije, mnogi se Mađari sa zebnjom pitaju kad će jednaku vrstu kriminalizacije od strane Orbanove vlasti doživjeti i prvi bolesnici.
Ako nad sudbinom klošara i tranzicijskih gubitnika umjesto socijalnih radnika odnedavno gospodare policajci i redari, ista bi vrsta državnih službenika mogla ubrzo zamijeniti i mnoge liječnike i medicinske sestre ako pacijentima ponestane novca za liječenje.
