Roditelji ispraćaju djecu i gledaju ih kako, možda zauvijek, odlaze iz Bosne i Hercegovine.
Sa suzama u očima razmišljaju kako nisu planirali takav život za svoju obitelj i da će u starosti ostati sami na svojim ognjištima, dok će im unuci odrastati negdje daleko.
Djeca ispraćaju roditelje s nadom da će se uskoro vratiti po njih i da nikad više, kad požele čokoladu ili igračku, neće čuti riječi: “Ostavi, ne možemo to kupiti, sad nemamo novca. Kupit ćemo drugi put”.
Slike su ovo koje su obilježile 2018. godinu, isto kao i godinu ranije i kao što će biti u godini koja je tek pred nama. Mnogi građani u Bosni i Hercegovini umorni su od borbe s nezaposlenošću, birokracijom, korupcijom. Odlazak mladih ekonomska je nužnost, ali i svojevrstan prosvjed jer za njih se nitko ne brine.
Iz BiH odlaze mladi, ali i oni stariji. Odlaze i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, ali i ostali, iako njih nitko i ne spominje. Izravne i neizravne štete od tog “bijega”, koji je već poprimio masovne razmjere, nitko još nije zbrojio. Posljedice su očigledne jer se broj nezaposlenih statistički smanjuje, ali se broj zaposlenih u tolikoj mjeri ne povećava.
U BiH nestaju cijela sela, gase se škole jer djece je sve manje, a bit će ih još manje s obzirom na to da odlaze mladi i da će svoju djecu rađati negdje u tuđini. Premda se najviše priča o odlascima Hrvata, kojima je članstvo Republike Hrvatske u EU otvorilo lagan put odlaska, ništa manje ne odlaze i drugi. Istina, njihov put je teži, ali gorak okus bh. svakodnevice tjera ih pronaći način kako otići.
Redovi pred veleposlanstvima u BiH u godini na izmaku bili su nepregledni. Velik broj njih vizu, kartu za bolje sutra, dočekat će tek iduće godine, ali želja za odlaskom jača je od mjeseci čekanja na istu. Više se ne biraju sredstva ni države u koje će se otići, ide se na sustav “daj što daš”, i to trajno... Točan podatak o tome koliko je ljudi iz BiH otišlo nitko nema.
Postoje podaci za one koji su otišli preko Agencije za rad i zapošljavanje BiH, ali to je kap u moru naspram onih koji su otišli drugim načinima. U BiH ne postoji zakonska obveza odjave prebivališta, tako da značajan broj onih koji odlaze ne odjavljuju svoje prebivalište. Bez sustavnih rješenja i bez sustavnog pristupa problemu iseljavanja ne možemo mnogo očekivati.
U BiH ne postoji ni jedna institucija koja radi na donošenju strategije da se zaustavi odlazak mladih. Nažalost, sve dok donositelji odluka u Bosni i Hercegovini budu imali ovako nemaran odnos prema mladima i iseljavanju, ovaj se trend neće moći zaustaviti, a dugoročno će, dodatno, doprinijeti nemogućnosti napretka i poboljšanja situacije u BiH - u svim segmentima.
