Izbornik hrvatske reprezentacije za Gloria GLAM otkriva zašto se - iako rođen i odrastao u Livnu - osjeća Varaždincem te kako supruzi Davorki i sinovima Toniju i Bruni nadoknađuje propuštene zajedničke godine.
Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić (51) trenutačno je jedan od najpopularnijih Hrvata, ali i živi primjer za to da na početku jedne kalendarske godine čovjek ne može sa sigurnošću znati gdje će dočekati njen završetak. U siječnju 2017. bio je trener u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, izvan društvenih tokova u domovini, koju je napustio prije više od šest godina. U veljači prošle godine se vratio u Hrvatsku i uživao nakon dugo vremena u obiteljskom zajedništvu. Povučen i tih, Zlatko nikada nije želio skretati pozornost na sebe ničim - osim svojim radom.
Koje ste vrijednosti iz roditeljskog doma ponijeli sa sobom u svijet?
- Moje je djetinjstvo bilo gotovo kao svako drugo, nismo imali puno. Otac je radio u Općini, bio je referent za školstvo i prosvjetu, a majka je bila kućanica. Sestra je starija od mene dvanaest godina, a brat deset, tako da sam bio mezimac. Dobivao sam puno pažnje, pogotovo od mame. Sa šesnaest godina, bez ikakva životna iskustva, otišao sam u Split. Moji su me roditelji odlučili pustiti, dakle - dali su mi šansu. Brat je prije toga igrao nogomet pa je u zajedničkom obiteljskom dogovoru sazrela odluka da odem u Hajduk, u veliki klub i veliki grad.
Što je ta selidba za vas značila?
- Mi u Livnu smo inače podijeljeni na navijače Dinama i Hajduka. Za mene je to bilo nešto ogromno, da me Hajduk zove u svoje redove. Pokojni Vladimir Beara bio je trener u Livnu i on me preporučio klubu. Mislio sam samo na to da ne smijem osramotiti svoje roditelje, a čini mi se da ni oni nisu bili svjesni razmjera odluke jer smo vjerovali da idem samo do kraja školske godine, na probu. Međutim, ja se više nisam vratio u Livno. Često sam dolazio kući, oni baš nisu mogli dolaziti često u Split, ali davali su mi vjeru i samopouzdanje da mogu živjeti sam. To što sam kao dijete otišao u nepoznato dalo mi je veliku životnu snagu. Jer, moje drugo geslo je bilo da se ne smijem vratiti kući, jer to bi bio neuspjeh.
Što ste radili u slobodno vrijeme, između obaveza u školi i klubu?
- To je bila godina u kojoj sam hodao po rubu provalije i uspjeha. Sjećam se trenutaka kada sam bio na prekretnici. Dakako da sam vagao - ostati ili otići - a kada se danas toga sjetim, sam sebi se divim da sam izdržao. Split je bio velika promjena. Ako nisi stabilan i psihički čvrst, u tome svemu lako potoneš. Vuče te ulica, vuče te riva, izlasci, nostalgija za domom. To je bila prekretnica života, kada sam odlučio unatoč svemu uspjeti.
Kad ste upoznali suprugu?
- Oboje smo iz Livna, susjedi. Upoznali smo se u srednjoj školi, a kako sam ja tada već igrao za Hajduk, viđali smo se samo kada bih ja dobio slobodne dane. Bila je to ljubav preko žice. Potom je ona upisala fakultet u Splitu, a ja sam potpisao ugovor za tadašnji Dinamo iz Vinkovaca, današnju Cibaliju, pa smo opet bili razdvojeni. No, kad je ona diplomirala, zaručili smo se i zajedno otišli u Varaždin, gdje sam ja počeo igrati za Varteks. Nakon pola godine smo se vjenčali.
Možete li objasniti zašto se nogometaši tako rano žene?
- Kad sam došao u novi grad i u novu sredinu - a dotad sam promijenio već četiri kluba - više nisam bio spreman kroz sve to prolaziti sam. Bila mi je potrebna podrška, da netko bude uz mene. U Varaždinu sam osjetio promjenu, da ću u njemu ostati, i zato sam pozvao Davorku - s namjerom da vezu okrunimo brakom.
Što je vaša supruga po zanimanju?
- Ona je diplomirala ekonomiju u Splitu. Brzo nakon vjenčanja nam se rodio prvi sin Toni i prve dvije godine mu je bila potpuno posvećena - jer ja sam često putovao s klubom - a potom se zaposlila u Levi’su u Varaždinu. Međutim, nakon nekog vremena sam zamolio da joj daju otkaz, jer kako tamo nismo imali nikoga, nije mogla izdržati taj tempo posve sama. Pokojni Anđelko Herjavec se tada smijao: ti si prvi koji traži da nekome dam otkaz, rekao mi je.
Može li se reći da je vaša supruga žrtva vaše karijere?
- To je točno. Da bi naša obitelj funkcionirala, moja se supruga morala odreći karijere. Da bi, na primjer, nas dvoje kao par otišli na Varteksovu noć, morala je doći njena mama iz Livna da pričuva dijete. Mi muškarci smo sebični i nećemo se odreći svojih ambicija. Nakon nekog vremena došla je ponovno ponuda iz Hajduka, ja sam je prihvatio i preselili smo se na godinu i pol dana u Split. Međutim, ne pamtim da sam tamo nešto dobro napravio, osim što je u našu obitelj došlo drugo dijete. Sin Bruno rodio se u Splitu. I onda se cijela familija vratila doma u Varaždin.
Osjećate se Varaždincem?
- Točno. Varaždin mi je poslije Livna dao najviše. Dao mi je mirnoću. Grad nije velik, a otvoren je za sve. Tamo žive ljudi s kojima sam se saživio, proveo ondje gotovo 25 godina. Taj grad mi je dao šansu da napravim nešto od svog života. Moja su djeca u njemu odrasla i u njemu smo se smjestili. Varaždin je naša obiteljska baza.
Kada ste se odlučili za karijeru trenera?
- Svojim velikim životnim dostignućem smatram činjenicu da sam trenersku školu završio još dok sam bio igrač. Upisao sam je 1994. na nagovor Branka Ivankovića, koji je prepoznao da ja to mogu. U to sam vrijeme bio jedan od iskusnijih igrača, na liderskoj poziciji. Nisam bio igrač neke velike kvalitete i toga sam bio svjestan.
Cijeli intervju pročitajte na GLORIA GLAM >>>
