Ima Ivan Veštić nos za takve stvari. Predsjednik Hrvatskog atletskog saveza i dugogodišnji prvi čovjek splitskog ASK-a prepozna talente, a mnogima od njih je omogućio uvjete za rast i razvoj.
Tako je prije osam godina iz Livna “ćopio” Filipa Mihaljevića dok je još trenirao nogomet, a koji je sada, užežin ljeta, u Slovenskoj Bistrici bacio kuglu do 21,84 metra što je novi hrvatski rekord. Veštiću ga je preporučio brat Ivice Jakeljića, trenera koji je potom radio s Mihaljevićem, a sada su i godinu dana proveli zajedno u Kataru, u Dohi, gdje Jakeljić i dalje radi kao trener.
Piše Pero Smolčić | Slobodna Dalmacija
Od početka godine Mihaljević, pak, radi s Edisom Elkasevićem, trenerom Sandre Perković.
- Zajedno smo od prvog siječnja ove godine – kazao nam je Mihaljević kojeg smo zatekli u Livnu gdje je stigao na nekoliko dana zasluženog odmora.
Odakle je došao ovaj iskorak? Nije baš jednostavno baciti kuglu na prag 22 metra, srušiti državni rekord kojeg je držao Stipe Žunić.
- Bio sam u Kataru zadnjih godinu dana s Jakeljićem. Dolje sam radio, bio zaposlen kao trener i trenirao sam za sebe. Nije mi to bila najbolja kombinacija, nisam imao dovoljno vremena da se mogu fokusirati na sebe. Kako sam mlad te i dalje imam vremena napraviti velike stvari u atletici odlučio sam se posvetiti sebi, da pokušam još nekoliko godina iskoristiti i napraviti neki rezultat.
Kako si počeo raditi s Edisom?
- Pričao sam prvo s njim jer sam ja želio da počnemo raditi zajedno. On je rekao da bi vrlo rado radio sa mnom. Dogovorio se sa Sandrom, složili su se da to može funkcionirati i počeli smo kad sam se u siječnju vratio iz Dohe.
Kakav je rad s Edisom?
- Sve skupa se odlično poklopilo. On je stvarno veliki stručnjak, zna o bacanju dosta. Bacio je i sam 21 metar sa 21 godinom. Pokupio je dosta znanja od velikog trenera, preminulog Ivana Ivančića. Školovao se i vani. Stvorio je svoj sustav i meni paše takav način razmišljanja.
Sezona je tek počela, a već si srušio hrvatski rekord. Izgleda to kao odličan pokazatelj za ono što slijedi?
- Tek je početak, na mitingu u Zenici sam nakon toga bacio 21,03. I to je vrlo dobro, ali nije bio najbolji dan, krug je bio klizak, tek sam se u zadnjoj seriji malo sredio. Cilj mi je sada odmoriti se desetak dana, a onda početi ciklus priprema za Svjetsko prvenstvo u Dohi (op. p. 27. rujna – 6. listopada). Svjetsko je prvenstvo naravno glavni cilj sezone, a bitan mi je još Hanžekovićev memorijal u Zagrebu kao i još poneki miting u Europi.
Dijamantna liga?
- Svakako bi bilo lijepo nastupiti na najjačim mitinzima. Teško je upasti u taj krug, zacrtali smo ovaj dio sezone da prođe ovako kako je prošao, kad se vratim, napraviti plan, ako uspijem upasti dobro, ako ne, nema veze.
Kakav je život bio u Dohi?
- U Kataru mi je bilo fino, što se tiče mog života, skupio sam iskustva i naučio neke stvari. Radio sam svaki dan s klincima ujutro od 9 do 13 sati.
Ostavio si otvorena vrata?
- Možda se vratim. Ja se lako prilagodim i volim drukčije kulture, jela, odijevanje. Brzo bih se navikao. Uz Jalu (Ivicu Jakeljića, op. p.), koji je tamo već nekoliko godina, bilo mi je lakše, puno mi je pomogao. Fino mi je bilo. A što se snalaženja tiče, nije mi to nikad bio problem, bio sam i na Tajlandu, u Americi, Livnu, Splitu, haha... Svugdje se snađem.
Što je ipak posebno u tom dijelu arapskog svijeta?
- Dosta je toga drugačije. Ranije sam već bio tamo na pripremama pa sam imao sliku svega toga kako to otprilike izgleda. Ta arapska, istočnjačka kultura, odijevanje, žene u crno, muški u bijelim odijelima. To prvo primijetiš. Kao i veliki luksuz, Ferrariji i Bugattiji po ulicama. Ali kasnije, ta kultura, ima dosta sličnosti s našom, puno sličnih riječi. Vidi se da ima puno poveznica i po temperamentnu. Ali ukupno, ipak je sve prilično drugačije.
Da se vratimo na hrvatski rekord, kako su doma reagirali?
- Doma su presretni, otac je fanatik, stvarno voli atletiku. Nije mogao u doći u Bistricu, bio mi je brat i odmah mu se javio, bio je euforičan. Bili su presretni, rekord Hrvatske, a iz njihove kuće. I ja sam presretan, a možda sam bio najmanje emotivan oko toga.
Zahvaljujući atletici završio si studij u SAD-u?
- Diplomirao sam ekologiju i njemački jezik.
Vidiš li se tu negdje, u struci? Po njemačkim šumama, recimo?
- Haha. Karijera će mi trajati, nadam se, još sedam do deset godina pa nisam još detaljno razmišljao. Volim to polje.
Kod nas ekologija ima puno potencijala, puno je šuma, prirodnog bogatstva. Mogu se vidjeti u toj priči, ali ne razmišljam puno o tome.
