I švicarske prostitutke su, baš kao i neoprezni hrvatski dužnici, strašne žrtve tečaja švicarskog franka, samo što su štićenici Udruge franak nahrdali, a prostitutke nema tko hrdati, da tako kažemo: potencijalni švaleri imaju sredstvo ali nemaju sredstava.
Švicarski kanon Ticino, na pljucomet od Milana i okolnoga najbogatijeg dijela Italije, bio je do velike krize maksimarket plaćeničkog seksa, ali je uredan kupleraj bila i cijela Švicarska. Piše Slobodna Dalmacija.
Ne ide joj loše ni sada, kako piše u posljednjem broju luganskog tjednika il Caffè: U 2014. godini noćni klubovi i noćni barovi fakturirali su oko četiri milijarde švicarskih franaka, što čini 0,7 posto švicarskoga društvenoga bruto proizvoda.
Ali to su samo reliquiae reliquiarum nekad cvatućeg biznisa: Te godine tih je ugostiteljskih kupleraja bilo 902, a šest godina ranije, mitske 2008., bilo ih je 1828, kako svjedoči ozbiljno znanstveno istraživanje još ozbiljnijega Sveučilišta u Genèvi.
Naravno da bar ne funkcionira otvoreno kao javna kuća. Ondje samo služe piće i naplaćuju program s umjetnicama, koje pak funkcioniraju kao samostalne djelatnice. Švicarske prostitutke (termin koristimo doslovno, bez političkih i medijskih konotacija, pa čak ni etničkih) prijavljuju obrt i plaćaju porez, nisu one Trump, nego poštene građanke.
Naravno, negdje se moraju i oznojiti da bi zaradile svoju crkavicu, pa im bar iznajmljuje sobe po dnevnoj cijeni od oko 150 franaka. Kada su one toliko naplaćivale klijentima, značilo je da je samo utržak od prvog mustera odlazio baru, a drugi i sljedeći su ostajali dami, od čega bi platila oko 500 franaka mjesečno državi, kao legalnom makrou.
Ali kada je franak vrtoglavo zazviždao tečajem u nebesa – srozao se izvozni švicarski biznis, kako u satovima, tako i u "onoj stvari".
U kolovozu 2008. 1 euro se mijenjao za 1,59 franaka, ali je do rujna 2011. spao na 1,03 franaka. Tada je Švicarska narodna banka utvrdila fiksan tečaj od 1,20 franaka za euro, ali je to ukinula lani u siječnju, pa je sada tečaj oko 1,09 franaka za euro.
Seksualne djelatnice su smanjile tarifu sa 150 na 100 franaka, da bi musteri i dalje plaćali stotinjak eura. Molile su vlasnike barova da im pojeftine sobe, s promjenjivim uspjehom. Počele su dugovati državi, počela ih je država ganjati, počele one bježati u povoljnije zemlje, ponajprije u Austriju ili u svoju još istočniju domaju.
Najgore je bilo u Ticinu, gdje su Talijanci (da ne kažemo: Padanci) dolazili na ševu kao Jugoslaveni nekad u Trst na Ponte Rosso po traperice. U prošlom deceniju u tom je kantonu bilo registrirano 950 prostitutki, radilo je 37 noćnih klubova, 44 bara-hotela, te 220 salona za masažu. Uglavnom na talijanski pogon. Apartmani su u ovom desetljeću s preklanjskih 130 spali na 95 lani, a u ovoj godini ih je zatvoreno još desetak.
Talijanske klijente je pogodilo i to što se odnedavna moraju prijaviti, s dokumentom. Ne vole za sobom ostavljati dokaze, eto. Možda i zato nije i u Milanu registrirana Udruga franak.
Eto kako je još donedavno cvatuća švicarska kuplerajska industrija spala na niske grane, ali i dalje vrti novac, gotovo kao srodna joj bankarska privreda.
