Onog dana kada je brod došao po autohtono stanovništvo, otok je pogodila snažna oluja. Brzo su ukrcali ljude, dok se jedna žena nije uspjela domoći broda.
Roman 'Otok plavih dupina' temelji se na istinitom događaju o indijanskoj djevojci Karana koja je s 18 godina živjela potpuno sama na otoku na zapadnoj obali SAD-a. Priču je napisao američki autor Scott O'Dell 1961. godine, a za to je osvojio medalju Newbury.
Roman započinje priču kada ruski trgovci krznom i pleme s Aljaske stignu na otok i sukobe se s domaćim autohtonim stanovništvom. Bijeli misionari tada dolaze evakuirati autohtono stanovništvo radi zaštite preostalih članova plemena, no Karanin brat ostaje na otoku, a ona skače s broda kako bi ostala s njim, piše 24sata.hr.
Brata ubije čopor pasa i ona ostaje sama. Tako je živjela naredna dva desetljeća. Lovila je ribu, gradila skloništa i brinula se o sebi. Priča o preživljavanju mlade djevojke inspirativna je i nadrealna, a u romanu je jako dobro opisana.
Najbolje od svega je što priča nije izmišljena. U 19. stoljeću Indijanci su živjeli na otoku San Nicolas koje leži neposredno uz obalu Kalifornije. Dugih 18 godina, od 1835. do 1853., na otoku je živjela jedna žena, čije je pravo ime nažalost nepoznato. Oko 10 000 otok je naseljavalo pleme Nicoleño, a misteriozna žena je posljednja preživjela iz plemena.
Njezini sunarodnjaci protjerani su 1835. godine kada je stiglo rivalsko pleme iz Aljaske. Došlo je do sukoba, a oko desetak preostalih Indijanaca s otoka prebačeno je na obalu Kalifornije radi vlastite sigurnosti. Onog dana kada je brod došao po autohtono stanovništvo, otok je pogodila snažna oluja. Brzo su ukrcali ljude, dok se jedna žena nije uspjela domoći broda.
Nejasno je što se točno dogodilo, možda je ostala namjerno i izabrala život na koji je navikla, a možda je došlo i do nesreće, a jedna od pretpostavki je da možda ipak nije bila sama kao što je opisano u romanu. Tijekom narednih 18 godina, mornari su širili priče o misterioznoj ženi na otoku. Mnogi su je tražili, no bezuspješno.
Konačno, 1853. godine pronašao ju je prodavač krzna, George Nidever. Slijedio je tragove na pijesku kako bi pronašao ženu. Izgledala je bezbrižno, skidala je krzno sa životinje u suknji koju je sama sašila od ptičjeg perja.
Bezimena žena živjela je u nastambi, nešto između špilje i kolibe koju je izgradila od kostiju kita. Arheolozi su kasnije pronašli ribarske kuke, harpune i posuđe od školjaka.
Kada su je pronašli imala je oko 50 godina i bila je jedina preživjela koja je pripadala plemenu. Doveli su je na obalu i živjela je s Nideverom i njegovom suprugom u Santa Barbari. Međutim, nije mogla komunicirati jer nije znala jezik, a na kraju ju je dočekala sudbina mnogih Indijanaca koji su došli u kontakt sa konkvistadorima.
Njezin način života i imunološki sustav bio je potpuno drugačiji od njihovog. Razboljela se od dizenterije i preminula sedam tjedana nakon što je pronađena.
Netom prije smrti dobila je ime Juana Maria. Pokopana je u grobnici obitelji Nidever. Misteriji njezinog života nikada nije do kraja razriješen jer se istraživanje moralo obustaviti zbog zaštite određenih vrsta lisica na otoku, piše The Vintage News.
